Sada je tako...

Nekako dugo,
samoća ostane sa nama.
Zaokupi nas svojim nemarom,
pritegne snažnim rukama stijene
otme od onog osjećaja požude,
toplih radosti, uzbudljivog života, ponosa...
Godi, ali nekako čudno godi...
Koliko dugo biti sam
toliko gubiti život pod nogama,
trčati na rukama,
kušati jabuke iz Edena,
živjeti Adamov grijeh.
Prava samoća je šuma samoća
oko tvog drveta.

. . .

Dati i uzeti, dijeliti i pokoloniti sve sitnice života.
Smisao samoće treba uništiti.

Kada bih pisao sve bi stalo u jedan mali notes

A taj bi notes, kao i obično, bio izgubljen u nedodjiji

Kada bih pisao ne bi' obmanjivao druge, samo sebe

Svojoj podsvijesti istinu bi krio

U minute čudne kada duša ne da

Da otvorim usta i kažem svoj bol

Ruka pravi ono sto se preda

Kad bih pisao ne bi mi teret ostao u stomaku

K'o rak pred najgori stadijum odlaska

Kada bi’ pisao dao bi' dušu na papir

A taj papir obično izgori u tudjoj peći

Kada bih pisao bio bih još manji

Imao bih još manje, izgubio bi sve

Kada bih pisao bio bi najgori pisac vremena

Ko bi me razumio

Kada bi’ pisao sigurno bi završio brzo

Sve sto bi pisao propalo bi

Prati me napušteno pseto,

Ja nikada nisam imao kućnog ljubimca

Samo ponekad čuv'o tuđe.

Ja nikad nisam bio zaljubljen u njene oči,

Samo ponekad, gledao je krišom.

Ja nikad i nikom nisam rekao najbezazlenije tajne,

Nikada ih nisam ni imao.

Znam da sam čovjek koji pravi zajebe,

Al’ ni to nije bitno.

Znam da nije jedina snaga ljubav,

Ali, opet mi treba da pobjedim ljude.

Nisam znao da je laž neizbježna

Sve dok nisam počeo da je koristim.

Nisam znao da smo toliko prosti,

Dok se nisam probudio u krevetu.

Nisam znao šta je Sunce

Dok nisam vidio Mjesec.

Nisam znao šta je život

Dok nisam otišao od kuće.

Nisma vidio mnogo toga

Al’ naće se vremena.

Nisam siguran šta znači mnogo toga.

Ostavljam za sobom sitne trunke radosti
kao da me mjesto sprži.
Osjećam kako starim, kako starim
tako viorim nad istrgnutom maštom.

Vidim da me starost neće zatupiti
te da će razum nadvladati i održati
unutrašnje nemire mladog dječaka.

Mladost mi održava ludost
dok starost sačekuje
zrelu i zdravu psihološku radost
koja namjerava doći.

Mislim da smisao života postoji.

Strah i sreća
u meni se znaju,
ponekad tako dugo traju.

Razmazani prsti
po staklu se znaju
i uvijek dako dugo traju.

Misaona riječ
stoji na jeziku
a slova se gutaju,
jedno, po  jedno...

Srebrena rdja izjeda
lagano tugu.

Voda nosi dijelove mene

Kosti odišu smrću vječnom.

Voda nosi nas...

Sunce kasno, Sunce glasno,
izađe mi pred oči jasno.

Mnoge biljke što griješ strasno,
meni došlo da mi  budeš časno.

Grij, grije me, tako me mraz drži,
uši drhću, išću tvoju radost milu.

Kajem se što izbjegoh tvoju svjetlost,
toplotu vičnu, pobjegoh hladnoći
a tu ne pripadam.

Potparena zemlja poruke nosi,
možda je to samo navika,
možda smo samo daleke zvijezde
a ti naš produžetak života.

Sunce moje glasno.

Mlad
Pametan
Šašav
Borben...

Glad
Strah
Treptaj trepavica...

Sretan
Tužan
Nasmijan

Sakat
Bagljav
Nesposoban
Vezan...

Glup
Pametan
Glup...

"MRTAV-ŽIV"  -Momenat koji promjeni naše postojanje.-

Praznina u riječima,
sjene u pogledima,
raskoraci u koraku,
bol u dodiru,
smrad u očaju...

Potapkana obećanja
čekaju odgovore. 

Neobični susreti
čuvaju životne fotografije.

Hladovina u čovjeku
daruje ponos životinji.

Lice srećnih ljudi krase i moj život,
u stisku ruke obećavaju ispunjenje riječi.

Nismo sami, iako se osjećamo.

Ne, nismo sami
samo smo u potrazi za malim srećama,
nismo sami...

Probudi me na kraju spavanja
umiven u vodi ponora.

Moje tijelo je groblje ucvalo
moje ruke su noći jezera.

Probudi me u zemlji ratova
daruj me prokletim vranama.

Probudi me na kraju spavanja
baci me pred prag kovčega.

Budi me u sobi careva
otjeraj me u kožu đavola.

Spusti me u raku zlatne groznice,
ne budi me usred smrtne groznice.

Ne budi me, ne budi me...

Prazna soba pogleda
otežanih znakova,
zaključanih darova.

Zato, postavi bravu sjećanja
i zaštiti vrijeme malih svijetova.

Sve do prve noći
srećnika nađi plašt,
u njega umotaj sve do čega ti je stalo...

Zato, postavi bravu sjećanja
i zaštiti vrijeme malih svijetova.

Vrijeme teče, vrijeme ne boli

Neodoljivim ulicama
tražim ruke slobodne,
slobodne od tuđih nemira.

Crvenilo ispucanih usana
ne bira grešnika.

Otvorenih nozdrva
zaustavljam  miris čemera.

Pogled u mrak sleže zrak
osmjeha kroz puni jad.

Kabanica suza bačenih
čuva smjeh dječiji,
mirs Sunca i polena
kuca poruku vremena.

Nedostižno rađanje bumbara
najavljuje zvuk proljeća.

Mutno svjetlo topi niti mraza.
Rastjerani mravi prave put od slatka.
Sazidani zidovi otključane noći
skrivaju san o tebi.
Zaleđena svojim ruhom
otkopčavaš dugme ljubavi.
Princezo snova budi bliža javi
no čekanju samoće.
Odmotaj sa sebe
prste progutane sreće,
budi bliža javi,
budi vir svoje slobode.
Dopusti da naši brodvi
plove istim morem, princezo snova.

Već jednom sam bio tu
razasut od neba do zvijezda.

Sasvim dugo nestajao
u magli tvojih kosa.

Hodao kroz barikade snova,
prošao kroz mrak jeftinih jutra.

Već jednom sam bio tu,
darovao duge kiši,
vratio pijesak vremenu.

Noći naučio, dan ne vidio,
već jednom sam bio tu i zastao.

Očajnik bez imalo toplote

naglo pomjera snove,

ostavši vječno divan.

Hladan znoj, tanak hod

ostavlja duši hlad.

Zarobljen u sebi,

izbjegava pucati,

samo snagom

progurati zarobljeni mrak.

Mrak nije mrak

ako mu ne dodamo strah.

Njegov strah je vječiti

ponor u zrak.

Mermerni hlad,
ludi zrak muti vječni strah.

Hladne stijene,
gledaju me...

Ne mogoh sakriti
mermerni pogled prokletnika.

Planinski zrak,
talični krak pustila tog
čuje se visinama goleti.

Mermerni hlad,
ludi zrak muti vječni strah.

Kamen i raka,
niječ čovjek Svraka
da zaboravi svoj voljeni glas.

Mermerni hlad,
ludi zrak muti vječni strah.

Podvođen vodom,
zaliven slatkim prelivom,
gasim emocije puštanjem krvi.

Muški menstrualni ciklus počinje
kada osjete da su nedorasli svijetu.

Lakše se diše, krila skraćuju, noge gmižu...

Zadovoljstvo sobom vlada razum.

Muški balkanski ego,
kakvo bolno nepoštovanje žene.
Žena sa ukusom svih žena dolazi,
kako je održati ženom, nepoznat recept.

Muški menstrualni ciklus počinje
kada osjete da su nedorasli svijetu.

Već duže
ne osjećam život.

Ruke i noge ne mogu maći
kao da u zemlju pokušavam umaći.

Kažu, neču još dugo jer lijeka nema,
život je kurva, neka.
Premalo skupu, vreću kostiju posjeduje svako.

Smrtno sam bolestan, ali i dalje živim
sve dok odoljevam njemu, kučkinom sinu.

Smrtno sam bolestan ali živim protiv lijeka,
slobodna uloga za mene je neka.
Ja sam glumac svoje pozornice svijeta
gdje nema straha ega.

Znam da ne mogu dugo, ali dok dišem osjećam spokoj.

Smrtno sam bolestan, to može svako.

Dohvatljiva mašta
u netaknutoj stvarnosti
otkucava u tajcu vremena.

Neshvatljiva bol podilazi radosti,
ne možeš unazad nemogućnosti.

Nabrekli zanosi u sjenci zavisti,
želiš a ne možeš uspjeti.

Prosuti snovi na putu zjape,
nigdje iksana da ih pokosi.

Radosti, tužna radosti
ostaje u sjeni pakosti.

Velika vrata,
pogon na dizanje vrata.
Dvije police za alat
i brdo prostora za vazduh.

Kola davno na otpadu,
alat rasturen po komšiluku,
ostaju samo dvije police
i brdo prostora za vazduh.

Kroz garažu ledi promaja,
na zidu mrlja od spreja.
Ni sam vlasnik ne pokušava
sačuvati mjesto za svoja kola.

Ostaju samo sjećanja
na dane punog  prostora,
prepuna garaža i osmjeh vlasnika.

Možda nekad kupi nova kola
i vrati prostor u svoju garažu,
možda jednom kupi kola
i vrati sebi osmjeh zadovoljni.

Zamisli sliku...
Na slici priroda,
u prirodi veliko Nebo.
Na Nebu, stidno Sunce.
U suncu vatra...
Vatra u drvenoj kući.
U kući 6 rumenih lica...

Porodična slast, mili glas,
žubor dječijih lica pričekuje tebe.

Godine slažeš k'o domine,
to se život zove.

Miris kiše otežava mi misli više.
Kada ću taći vakat života, ništa od toga...

Porodična slast, mili glas,
žubor dječijih lica pričekuje tebe.

Jesam li slagao
kada sam rekao?

Ti si dječak
bez imalo plašta na očima.

Jesam li rekao?

To je jedini put koji biramo,
on vodi, dokle vidimo.

Nisam slagao?!

Gledamo drugim očima,
štapom izvađenih pogleda.

Čudan glas mami spas,
daj mi malo mesa da osjetim raj.

Jesam li rekao?

Znamo samo
Za jedno
A to je
Da sam osjetio
Čistu i opranu ljubav,
Dodirnu sam taj
Oblak sreće
Iako je vjetar rastjerao
Sve moje oblake
Koji mi prave hlad
I sjene da bolje gledam...

I kada je bol prisutna
Moja ljubav prema tebi
Izdiže se na najvećim
Visinama postojanja
Nepostojanog lebdećeg svijeta...

Postojim, a nisam tu,
Ne letim ali te vidim,
Ne govorim, ali me čuješ,
Znaš da sam čist kao novorođenče?!

Moje rađanje dolazi,
Imam osjećaj...

"Obično kažu da se prošlost nezaboravlja lako..."

Iznenada, kao kiša,
njen portret uđe u moj album života.

Tvrdo zaljepljena slika,
preslikana u analima sjećanja.

Opet, danas je dan sjećanja na nju...

Sjećam se i dižem ruku u zrak...

Idealna ženo, prelaziš most savršenstva.
Pakuješ skrivene stvari u džep za siću.

I opet, danas je dan, sjećanja na nju...

Ženo moga vječitog življenja,
ne skrivaj lice, on zna mene...

Mekane ruke ne dršću od svile...

Ipak, sakrivam dan da bih imao duži san.
Nije li život krači neg' prije tren
iako mislim da sam i dalje nem.

Moćna vilo potonula glasa,
dolazi taj dan, dan sjećanja na nju...

Prazna kapsula nije pilula.
Prazna kapsula jeste ampula.

Krišom kroz prozor snova
bol dolazi pod moj jastuk.

Nemam recept da preživim život,
tražim način da sakrijem laž.

Oštećen razum tilta eror.
Nema kraja dok se tijelo drži.

Prazna kapsula nije pilula.
Prazna kapsula jeste ampula.

Okačen o sopstvenu sijenku,
nogama prostrtih u ćošku zraka,
čeka talas jakog vjetra
da zaljulja život u njemu.

Ukočen u želji da napravi korak,
topi se od svojih nemogućnosti.
Plaštom prekriven, čelikom okovan
pomaže slijepcima da nađu svoj put od puta.

Bdije nad svačijim glavama
obećavajući vječni dan koji dolazi
sa još češćom noći.

Ja sam svjetlost noći, radujte se moja djeco

Noć bez sna
preplavljena mislima.

Ima li početka novog dana
i vremena za san?!

Ima li šanse ostati čist
ili umazan u vlastite luči.

Nije prošlost sestra budućim danima.
Jeste radost sreća niotkuda.

Želim spavati, preživjeti strah,
pobjeći negdje gdje nisam sam.

Mogao bih stati ali me strah,
jer više ne osjećam glad.

Prekinuta noć uskraćuje dan.

Ako ikad budem volio

Radije bih da budem

Umoran od svega jer

Nikad nikom nije bilo

Lako voljeti sebe i gledati se na

Ekranu  života koji prikazuje tvoju samoću

Izdrkotina!

Uho zvučnog imena.

Kako sramna riječ.
Tako prosta i ljuta,
pohabana stvarnost.

Izdrkotina!

Da li su naši životi
samo prosipanje sjemena
po mokroj zemlji imena???

Izdrkotina u više oblika.

Često zaboravim,
obično kada dođe taj dan.
Danas je taj dan
koji sam zaboravio.

Jutro je počelo jesenjo,
oblaka sivih nebo.
Vrisak sirene i sada čujem,
mamu kako plače, ljude kako
trče, noge kako biježe.

Pogubljen u dječijem licu
saznajem za svoj bol.

Toga trenutka rat je
počeo za mene.

Ostao sam bez idola
i velikog komada ljubavi.
Bez ramena za jahanje,
snažnih ruku, osmjeha koji me voli.
Ostao sam prazan...

8.10 je dan sa kojim živim
i on živi sa mnom...

Sveto trojstvo oživljava dan

Plavim očima otvara se put

koji vodi u djevičanski vrt

U cikličnom Danteovom krugu

Prozirno i vedro, otvara se jutro

Dok se kapi nesumorno tope

u jecaima razdraženog mraza

Dan se umiva rosom i otvara vrata

sestri Danoju, radražljivom i milom

pjesmom i povratkom lasta iznad bunovne šume

osvježene crvenim i narandžastim tonovima boja

Oooo, čudne li boje, ujedinite se sad!

Tiho se šunja sivilo, bijući svoju bitku za mrak,

Iznenadnim probojom mača, kistom naslikano,

Javlja se otac svetog trojstva, nebeski divan i moćan, Mjesec,

Da ispuni svoju zapovjest i okrene još jedan krug

bez kraja... unatraške...

Oooo, čudne li boje, ujedinite se sad!

Tamo gdje sam ja
jedno je jato golubova.

Vrijeme brzo prolazi,
niotkuda vedra glasa,
raka mraka progutala stvora.

Moj grad je četiri godišnja doba,
odlazna i prolazna.

Opsežne mjere poznaje svako,
ne diže glasa.

Tamo gdje sam ja,
bilo je mnogo ljudi,
danas samo sjećanja.

Tamo gdje sam ja,
umiru i cuke, nemilosrdna smrt.

Ovdje gdje sam,
skoro neće biti ni
Neba, ni Suncam ni Mjeseca.
Pojelo nas vrijeme.

Ovaj post daje umrle nade života,
a ja bih bjež'o.

Pokušavam
normalan biti
Jer je uzalud
tajnu kriti.

Slušam vodu
kako žubori
ali znam da se
uvijek umori.

Tražim načine
srećan biti
kada znam da
sada moram piti.

Pužem ka nebu
kada znam da
tamo nikad
ne bih stig'o.

Se budi u blatu,
pokriven nebom,
ne znam kako
bježati dalje.

Ljubav dajem,
uzalud ležem sretan,
Uzalud razloge tražim
da bih bio smeten.

Lažem sebe
a opet znam
da sam presretan.

Lasta mala, Lasta vrla

sa svijetom se zavadila

Dušu crnca, miris Sunca

Ona ima

K’o da plače kada

svoju priču zbori

Sebe kazni

pa se u visinu zduri

Lasta mala, Lasta vrla

sa svijetom se zavadila

Nagomilane laži, osjećaji
Tumaraju tunelima životne sreće.

Često retorično pitanje
Nije na odmet postaviti ponovo.

Misteriozni ožiljak na licu
uliva manje povjerenje.

Čemu pitanja kad na njih znamo odgovore,
Čemu pričanje kad od njih nikad dijela neće postati.

Uvijek trčanje oko iste jabuke
pravi od nas veće štetočine.

Ne treba žrtvovati tebe
Da bi drugim bilo lakše upravljati tobom.

Sačuvati sebe, napraviti mali grad
za najmanje dvije osobe.

Graška je pala...

Kako samo vrijeme leti

a ja ne znam da mi prijeti

Izugubio sam svoj orjentir

Ostalo je samo lice…

Godine za godinom

Tonu u suprotnom

Neispavan ostah

I takav se budim…

Više nemam nikoga
osim loših sjećanja

Nemama ničega
samo istina

Više nisam svoj
nemama nikoga
Usvojen u budućnosti čovjeka

Pomen na slavu života
ostaje tebi dovijeka

Nemam nikoga
sahranjujem sebe u tmini prošlosti

Više nije istina
ono što kažemo
ostaje praznina

Nemam nikoga
sahranjujem anđela

Nemama nikoga jer sreća je nestala

Nedostaješ mi često,
ne znam što,
ne znam kako,
možda što te lično ne znam
ali mi nedostaješ...

Manifaktura, rob  života,
Plajvaz, sviranje u prazno,
Sintezis, pogled u mrak.

Gledam u masivni radijator
u ćošku sobe, topao i vruć
znoj šamara mi noge.

Moram da žurim jer
je metro obustavljen štrajkom.

Krik u stomaku, grč u nozdrvi,
steže mi jutro neprespavane noći
usnilih strahova.

Ne osjećam sebe,
zašuškan u štali osjećaja tuđim.

Ulazi u venu, ispuštam životnu sirenu...

Čekaj je i ona ce doci

Ako samo budem čekao

Da me čekanje iscjedi kao

posljednju kap limunovog soka

Čekam da i noć porobi dan,

Mislim da čekam da me zarobi strah

Stalno čekam u redu u čekaonici

Čekam kada ću reći svoje,

Sačekujem da ovlada sa mnom

Očekujem da će svanuti novo jutro

Mogu čekati zauvjek

Postajem čekajući čovjek koji čeka

I nije ga briga do kada čeka niti šta čeka

Postajem čekajuća mumija zatrpana

u tami svoga carstva  koja čeka

da je sumnjivi lopov pokrade

i odnese na drugo čekanje

Dočekujem da me čekanje uzima sebi,

pričekujem da čekanjem ne dobijam čekanje

sačekujem tren i prekidam čekanje

Nekad kada je kofer prazan,
ormar je pun.

Razni mirisi ustajale robe
caruju njegovim kraljevstvom.

Potpun mrak odjekuje njim.

Škripa zapeklih šarki
daruje mu proljeće.

Veo dana i miris zime,
dolazi u goste, kožni kaput
bez imalo srama.

Potonuli zraci sreće leže u njemu.

Splet raznolikih boja tkanine,
upijenih mirisa poručuju nemo.

Razigrani ofingeri plešu po svom stejdžu,
glačajući njegov sjaj.

Ulošci obuće, jato debelih moljaca,
brdovita pomrčina, jednom riječju
planete usrećenih i unesrećenih krojeva odjeće.

Sreća ja na dohvatu.

Visoki proplanak moje nade
ostaje spotaknut o Mjesec onaj, niski.

Čuvena bajka sa sretnim završetkom
nije bajka našeg postojanja.

Bilo jednom, uvijek ostaje realna nada...

Strašni zvuci straha jesu zvuci bola.
Odlučnost trpi stisak.

Platonika otrovne ljubavi
samo je dio čovječijeg spasa.

Možda da ili ne, uvijek ostaje,
trag pokajanja od mene.

Osjećam bolest ali lijeka nema.

Trapavi zagrljaj mraza
dodiruje usnule grudi.

Zatamljeno staklo
otima poglede ka nebu.

Nije slučajno, samo spontano...

Tačkaste laži razilaze ljude.

Kako im prići a da nije uočljivo?

Kretanje ruku ostaje u jednom zamahu,
opet se lede osmjesi.
Putokazi polomljeni,
putevi zarasli.

Gdje li je moje selo?!

Lice ubice
treptaj semafora.

Molijer ispijen
čađavim vinom.

Početak kraja
nije početak raja.

Dvoje u parku
pokolj u mraku.

Šećer u vodi
govno u torbi.

Ofuacana slika
ošamućenih lica.

Katkad sretnem
u sebi tebe,
ti znaš da sam dio tebe.

Kao noć i dan,
prozirno kao san,
jeftino kao đon,
dosadno k'o mrak.

Dosije složenih misli
zauzima ravan.
Mreža raspletena,
opasnosti nema.

Ostaje razbacan niz
želja, dosadnih stvari,
prosutih priča.
Ostaje čist prozor prema planini.

Tako lako, svima se može,
tako prosto, bez ijedne misli,
tako lako kotrljaju se suze.
Nije teško al' se može.

Linija na dlanu
nikad sitnija.

Jedva da poznajem  sebe,
prepušten životnoj šini.

Ne znam ni tebe!

Tišino u noći,
vapaju u moći.

O, da li ću stati
onda kada ruke prestanu dati
ili ću prodati kada život
ne budem mogao imati.

Tišino u noći,
vapaju u moći.

Sudbina ili šina
misao koja ne štima.

Vjerujem u borbu.

Neotkrivena radost
šapuće kroz riječi.

Sve je lakše
osjećati nekog,
sve je jače,
sve se topi.

Zar je teško dopuniti sebe?

Zar je muka darovati ljubav?

Miriše sreća ispod tišine.

Moje je pravo,

pravo je moje.

Želim ustati, jesti, stati.

Hoću raditi,

ne mogu srati.

Ne želim patrijah,

neću lance,

sigurnu kuću,

babe-starce.

Hoću da pičkim,

hoću da pljujem i politikom se trujem.

Hoću da sam jača ruka,

neću da sam trudna.

Hoću da pijem,

da se bijem,

hoću prava-nisam budala.

Moje je pravo,

pravo je moje ravno muškarcu.

Neću da budem potrošna roba,

neću da imam etiketu slabijeg pola.

Moje je pravo,

pravo je moje ravno muškarcu.

Sama za sebe,

protiv tebe,

neću da budem slabija strana

jer sam žena bez mana.

Moje je pravo,

pravo je moje ravno muškarcu.

Prsotina čeka,
očekuje dan,
čačkajući
prazni dlan.

Rupa u vodi
zadržava glas,
nebom teče
nemi spas.

Pod jastukom nož,
u krevetu žar,
proćiće i ovaj raj.

Na stolu svijeća
u sobi mrak
dogorijeva zaleđeni dah.

Zlostavljana tišina,
miris zatvorene sobe
uslov je za psihološki san.

Škripa kreveta narušava sat,
nedostatak vode ubija zrak.

Otvorenih čula teče psihološki san.

Mrzim biti raspoložen za druge,
pričljiv i klimati glavom.

Nasušna potreba nagoni me na to.

Nemam interesovanje gledati druge,
samo biti od koristi.

Ponovo sipam u lomljivu čašu
vino samoće, suprostavljen
pogledom prekinute trake.

Zaokupljen sobom putujem carstvom razuma.

Tako ti je teško i izazovno, muči te.
Ubrzava disanje,
odvlači misli,
prepliće potrebe,
čini ti osjećaj prvog orgazma.

Kako tiho napušta tvoj duh.
Oslobađaš se đavola koji te
u mamurno jutro uveo
i zadržao uspavanog.

Mučen težinom prevelikog zalogaja,
osjećaš toplotu koja vodi
totalnoj katarzi tijela.
Napokon si manji, lakši.
Ali, nedostaje ti dio tebe
koji se otkotrljao niz razgranate cijevi.

Ostaje osmijeh na licu
i lagodni uzdah debelog završetka.
Ispunjena je dnevna zapovjest.

Ta slatka riječ, sve sami
melemi na duši.
Niski uzdisaj i šake
koje kucaju ličnu presudu.

Obraz  k'o suza čist,
zaprljan otiscima prstiju.

Suza topla k'o gejzir,
u duši mrlja starog pera.

Daleko je nebo,
još dalje su ruke,

Blizu je more,
još bliže su noge.

Snaga je mašta,
volja je ljubav.

Tako tužno i nikog da mu spas da.
Razmazanih šara, tu leži...

Vidio sam mrtvo mače.